Seđida Tatlić – Simbol Merhameta Bihać i ruka pomoći u najtežim vremenima

Historija svakog grada pamti ljude koji su ga gradili svojim znanjem, radom i požrtvovanošću. Međutim, postoje i oni čiji doprinos nije moguće izmjeriti ni funkcijama, ni titulama, ni materijalnim vrijednostima, jer su najveći dio svog života posvetili pomaganju drugima. Među takve ljude nesumnjivo spada Seđida Tatlić, žena koja je više od tri i po decenije svoje vrijeme, znanje i energiju nesebično utkivala u rad Merhameta Bihać, ostavljajući neizbrisiv trag u humanitarnom životu Krajine. 

Rođena 1954. godine u Bosanskoj Otoci, u čestitoj radničkoj porodici Hakije i Zahide Mujagić, djetinjstvo je provela u Sisku, da bi se početkom šezdesetih godina zajedno s porodicom vratila u Bihać. Upravo u gradu na Uni završit će školovanje, zasnovati porodicu i izgraditi životni put satkan od rada, odgovornosti i brige za druge ljude. Profesionalno iskustvo stjecala je u nekadašnjem građevinskom gigantu GP „Izgradnja“ i Zavodu zdravstvenog osiguranja Unsko-sanskog kantona, ali će njeno ime trajno ostati vezano za Merhamet Bihać, organizaciju čijem je nastanku, razvoju i opstanku svjedočila od samih početaka. Bila je među ljudima koji su početkom devedesetih godina učestvovali u obnovi Merhameta u Bihaću, u vremenu velikih društvenih promjena i neizvjesnosti. Dolaskom rata, kada su hiljade prognanih i izbjeglih tražile spas na području bihaćkog okruga, Merhamet je postao jedna od rijetkih adresa na koju su se ljudi mogli obratiti za pomoć. Upravo u tim najtežim godinama Seđida Tatlić i njeni saradnici dijelili su ono malo što su imali, organizirali smještaj za prognane porodice, prikupljali hranu, odjeću i osnovne životne potrepštine, nastojeći sačuvati dostojanstvo ljudi koji su preko noći ostali bez svojih domova. 

Danas, kada Merhamet Bihać predstavlja respektabilnu i stabilnu humanitarnu organizaciju sa vlastitim poljoprivredno-prehrambenim kompleksom vrijednim više od dva miliona maraka, u sjeni ostaje istina o tome koliko je truda, odricanja i neprospavanih noći bilo potrebno da se pređe put od skromnih kancelarija i ratnih improvizacija do institucije koja svakodnevno hrani stotine ljudi i predstavlja primjer uspješnog humanitarnog djelovanja u Bosni i Hercegovini. Za specijal „Krajiški prvaci pregalaštva“ Seđida Tatlić govori o svom djetinjstvu, prvim radnim iskustvima, osnivanju Merhameta u Bihaću, ratnim godinama, pomoći izbjeglicama i prognanicima, ali i o vrijednostima koje je ponijela iz roditeljskog doma i koje su je vodile kroz život. Ovo je priča o ženi koja je vjerovala da je najveća ljudska vrijednost pružiti ruku onome kome je pomoć najpotrebnija i koja je vlastitim primjerom pokazala da humanost nema ni radno vrijeme ni granice.

Krajina: Kako pamtite svoje djetinjstvo, školovanje i prve korake u humanitarnom radu?

Seđida Tatlić: Sa svojom porodicom doselila sam u Bihać 1960. godine iz Hrvatske, tačnije iz Siska, gdje smo do tada živjeli. Nakon završetka osnovnog obrazovanja, 1968. godine upisala sam Srednju ekonomsku školu, komercijalni smjer, koju sam uspješno završila 1972. godine. U našoj porodici bili su roditelji i nas četvero djece. Od najranijeg djetinjstva osjećala sam potrebu da pomažem drugima, onoliko koliko su mi to moje mogućnosti dopuštale. Takav odgoj ponijela sam iz roditeljskog doma i on me pratio kroz cijeli život. Nakon završetka srednje škole zaposlila sam se u GP „Izgradnja“ Bihać, gdje sam stekla svoja prva i najvažnija radna iskustva. Kao i svi mladi ljudi, željela sam se dokazati na svom poslu, radeći kao računovodstveni radnik i nastojeći odgovorno obavljati povjerene zadatke. Uporedo s tim, nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini, uključila sam se u aktivnosti vezane za obnovu rada Merhameta. Učestvovala sam u Osnivačkoj skupštini Merhameta Bihać, održanoj 1991. godine, kada sam izabrana za prvog tehničkog sekretara društva. Nakon Osnivačke skupštine počeli smo organizirati mjesne odbore po mjesnim zajednicama. Rad i razvoj dobrotvornog društva odvijali su se veoma uspješno, iako niko od nas nije imao prethodnog iskustva u takvom obliku humanitarnog rada. Jednostavno, do tada je neko drugi organizirao i vodio takve aktivnosti, a mi smo učili kroz rad i vlastito iskustvo. Ubrzo nakon toga došlo je do odbrambeno-oslobodilačkog rata, a s njim i do velikih problema u radu humanitarnih organizacija. Humanitarne pomoći bilo je sve manje, potrebe su rasle iz dana u dan, a nastupila su teška vremena za cijelu Republiku Bosnu i Hercegovinu, pa tako i za Merhamet. Tokom rata snalazili smo se kako smo znali i umjeli. Potreba je bilo mnogo, a sredstava veoma malo. Prvi predsjednik Merhameta Bihać, kao i tokom najvećeg dijela ratnih godina, bio je rahmetli Ale Alagić. Uz njega, veliki doprinos radu Merhameta dali su brojni humanitarni pregaoci i entuzijasti, među kojima su bili Ismet Bišćević, Filan Zahid, Džubur Edib, Ibro Čaušević, Mirsad Dizdarić, Bećo Selimović, Kemal Mureškić i Hatidža Mureškić. Njihov doprinos i danas zaslužuje poštovanje i trajno sjećanje.

Krajina: Kako ste u ratnim godinama organizirali pomoć izbjeglicama i prognanim porodicama koje su pristizale u Bihać?

Seđida Tatlić: Tokom juna 1992. godine u Bihać se slilo nekoliko hiljada izbjeglica i prognanih osoba sa područja Kulen-Vakufa, Orašca, Ćukova i Ripča, kao i naših građana sa Srbljanskog platoa. Aktivisti Merhameta Bihać od samog početka uključili su se u zbrinjavanje i smještaj ljudi koji su bili primorani napustiti svoje domove. U saradnji sa savjetima mjesnih zajednica organizirali smo raspored porodica po napuštenim stanovima i domaćinstvima, uglavnom na području urbanog dijela grada. Prihvatanju tih ljudi pristupali smo s posebnom pažnjom i osjećajem odgovornosti, jer su mnoge od tih porodica već tada ostale bez svojih najmilijih, koje su pripadnici srpskih vojnih i paravojnih formacija zarobili, a kasnije na najsvirepije načine ubili. Posebnu pažnju posvećivali smo ženama i djeci. Nastojali smo da svaka porodica dobije vlastiti smještaj, vodeći se principom „jedan stan – jedna porodica“, kako bismo im barem donekle sačuvali dostojanstvo i osjećaj sigurnosti u tim teškim okolnostima. Tokom ratnih godina pomagali smo prognanim porodicama u granicama naših mogućnosti. Često smo pomoć tražili od stanovništva iz ruralnih krajeva, posebno iz Gate i Brekovice, čiji su nam mještani prikupljali pšenicu, krompir, grah, kao i druge poljoprivredne proizvode i žitarice. Tu pomoć smo preuzimali, skladištili i potom raspoređivali najugroženijim izbjegličkim porodicama. Bilo je perioda kada humanitarna pomoć nije stizala mjesecima. To su bili izuzetno teški dani, pa smo tada morali određivati prioritete i prednost davati porodicama sa većim brojem djece, nastojeći da ograničena sredstva i količine hrane rasporedimo što pravednije. Mogu slobodno reći da su to bili najteži dani kroz koje je prolazila država Bosna i Hercegovina, ali i Merhamet Bihać. Uprkos svim teškoćama, nastojali smo biti uz ljude kojima je pomoć bila najpotrebnija, jer su humanost, solidarnost i briga za drugog čovjeka u tim vremenima često bili jedino što su mnogi imali.

Krajina: Odakle potječe Vaša potreba da pomažete drugima i kakvu poruku želite poslati budućim generacijama?

Seđida Tatlić: Potičem iz poštene radničke porodice. U vrijeme mog odrastanja komšiluk se poštovao, ljudi su jedni drugima pomagali i bili oslonac onda kada je pomoć bila najpotrebnija. Takve vrijednosti nosim iz svog roditeljskog doma i one su me pratile kroz cijeli život. Primjećujem i danas da ljudi koji možda nemaju mnogo materijalnog bogatstva često imaju najviše razumijevanja za tuđu nevolju. Upravo takvi ljudi nerijetko dolaze u Merhamet sa svojim prilozima i spremni su pomoći drugima koliko god mogu. Često su oni koji imaju manje istovremeno i oni koji najviše daju. Moji roditelji najzaslužniji su za to što sam izrasla u osobu koja vjeruje u značaj pomaganja drugima. Od malih nogu učili su me da je lijepo pružiti pomoć, posebno onima koji nisu u mogućnosti da sami brinu o sebi i kojima je podrška drugih ljudi prijeko potrebna. Na istim principima zasnovan je i Merhamet kao muslimanska humanitarna organizacija. Suština njegovog djelovanja jeste pomagati svakome kome je pomoć potrebna, bez obzira na vjeru, naciju, boju kože ili bilo koju drugu pripadnost. Humanost ne poznaje granice i upravo je to vrijednost koju Merhamet baštini više od jednog stoljeća. Moja najveća želja jeste da se Merhamet, uz sve svoje humanitarne aktivnosti, u budućnosti još više posveti obrazovanju naše djece. Uvjerena sam da je uspješna nacija prije svega obrazovana nacija. Znanje je najveći kapital koji jedno društvo može imati i zato smatram da upravo u tom pravcu trebamo ulagati svoje napore i graditi budućnost generacija koje dolaze.

Krajina: Kako danas vidite Merhamet Bihać i u kojem pravcu bi se njegovo djelovanje trebalo razvijati u budućnosti?

Seđida Tatlić: Danas je Merhamet Bihać stabilna i respektabilna organizacija koja, po mom mišljenju, može služiti kao primjer drugima. Rukovodstvo Merhameta Bihać ima jasnu viziju razvoja, odgovorno upravlja prikupljenim sredstvima i zbog toga sam izuzetno ponosna na sve ono što smo zajedno postigli tokom proteklih decenija. Naše opredjeljenje je da gradimo samoodrživ Merhamet, odnosno organizaciju koja će što veći dio svojih potreba moći obezbijediti vlastitim radom i proizvodnjom. Cilj nam je da sve ono što možemo sami proizvesti za potrebe naših korisnika, to i ostvarimo. Jedan od prioriteta jeste razvoj voćarske proizvodnje. Trenutno imamo više od 270 sadnica različitih vrsta voća, koje će u narednim godinama davati značajne prinose i pomoći našem najvećem projektu – Narodnoj kuhinji, u kojoj se svakodnevno priprema više od 270 obroka za osobe u stanju socijalne potrebe. Merhamet je nešto izuzetno lijepo i vrijedno. Sama riječ „merhamet“ znači dobročinstvo, a biti aktivista Merhameta znači biti dobročinitelj. Humanost, suosjećanje i spremnost da se pomogne drugome predstavljaju vrijednosti koje treba njegovati od najranijeg djetinjstva. Smatram da je veoma važno djecu odgajati u duhu merhametluka, kako bi izrasla u dobre, odgovorne i korisne ljude. Kada bi takve vrijednosti bile više prisutne u društvu, svima bi nam život bio ljepši i sadržajniji. Najveće bogatstvo nije ono materijalno. Najveće bogatstvo je osjećaj da ste nekome pomogli onda kada mu je pomoć bila najpotrebnija. To zadovoljstvo ne može se ničim izmjeriti niti nadomjestiti. Merhamet Bihać danas je vodeća organizacija ove vrste na području Unsko-sanskog kantona. Pomažemo rad svih sedam općinskih organizacija Merhameta na području kantona, od Sanskog Mosta, Ključa i Bosanskog Petrovca, preko Bosanske Krupe, Bužima i Cazina, pa do Velike Kladuše. Tokom godine organizirali smo brojne humanitarne akcije i podjele pomoći, a ponosni smo što smo bili u mogućnosti finansijski i organizaciono pomoći i drugim merhametima na području kantona. Naše aktivnosti odavno su prevazišle granice Unsko-sanskog kantona. Humanitarnu pomoć distribuirali smo i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, od Foče, Kupresa i Bugojna do Bosanskog Novog, Prijedora, Banje Luke, Brčkog i Dervente. Nastojimo biti prisutni svugdje gdje postoji potreba za pomoći i gdje možemo doprinijeti da se ljudima olakša svakodnevni život. U narednom periodu želimo raditi i na izradi prijedloga Zakona o humanitarnim organizacijama, koji bi značajno unaprijedio rad humanitarnog sektora i olakšao djelovanje organizacijama koje pomažu građanima. Takav zakonski okvir koristio bi i humanitarnim organizacijama i lokalnim zajednicama. U tom duhu odgajala sam i svoju djecu, nastojeći im prenijeti vrijednosti solidarnosti, poštenja i brige za druge ljude. Zato želim pozvati sve naše sugrađane da podrže humanitarne organizacije i da, u skladu sa svojim mogućnostima, daju doprinos zajednici. Život je mnogo ljepši kada znate da ste korisni drugima i kada svojim djelima ostavljate trag dobra iza sebe.